Luke

ponedjeljak, 13.10.2008.

Dio PeTi. :)

Zadihano je otvorio vrata i razočaran zaključio da je stan prazan. Na odlasku nije zaključao jer mu je Kety rekla da će policajci još dolaziti tijekom dana.
"Još ga nema." Rekao joj je, vrativši se u auto.
"Ma vjerojatno je ostao s Rachel u bolnici."
"Da, možda."

Nije im trebalo dugo do bolnice. Za samo par minuta našli su se u istom onom smrdljivom hodniku u kojem je Kety prije bila s Jamesom. Pokucali su na vrata sobe i otvorili ih.
"Bok." Rekla je Kety, pogledavši u Racheline duboke, sada bistre plave oči. "Pogodi kog sam ti dovela."
"Luke!" Povikala je Rachel ispruživši mršave ruke prema bratu.
Luke je sjeo na krevet i zagrlio je. Kety je gledala po sobi. Nije bila velika. Mali krevet, lijevo od njega noćni ormarić, svjetiljka i plavi tepih bili su jedini namještaj u njoj, ako zanemarimo stalak za infuziju.
"Je li tata ovdje?" Pitao je Luke nakon što se odmaknuo od Rachel.
"Ne. Otišao je prije više od pola sata."
Luke je zbunjeno pogledao Kety.
"Znaš li možda kamo je otišao?" Pitala je Kety.
"Pa zar nije doma? Rekao je da mora pomoći policajcima." Zbunila se Rachel.
"Ne, nije doma. Zapravo, mislim da sada već je." Odgovorio je Luke utješnim tonom.

Neko su vrijeme sjedili u tišini. Kety je odšetala do prozora. Bio je otvoren pa je na licu mogla osjetiti kapi kiše koja je još uvijek sipila. Okrenula se prema Lukeu i Rachel kada je začula kako se smijulje. Rachel je ležala na krevetu i grčevito se držala za trbuh dok je hriptala od smijeha. Luke ju je škakljao. Na njegovom je licu primjetila nešto usiljeniji osmjeh. Odmah je shvatila zašto. Upravo joj je planirao reči za majčinu smrt. Kety je osjetila kako joj se oči pune suzama pa se okrenula natrag prema prozoru. I ona je jednom bila u takvoj situaciji. Trebala je reči sestri da joj je poginuo dečko. Nikako nije mogla skupiti hrabrosti.

Sestra i njen dečko, bili su nerazdvojni sve do njegove smrti. Poginuo je u oružanoj pljački dućana. Pogodio ju je zalutali metak pljačkaša namjenjen policajcu. Iako je tada imala tek 15 godina, Kety si je obećala da će postati policajka ili detektivka kako bi spriječila još takvih ubojstava. Uspjela je u toj namjeri i još uvijek čvrsto vjeruje da je ispravno postupila.

Okrenula se natrag i sljedeće što je ugledala bilo je kako Luke drži uplakanu Rachel u naručju. "Rekao joj je." Tužno je pomislila.
"Žao mi je Rachel. Sve će biti u redu. Samo moraš vjerovati u to." Rekla je blagim glasom i s lažnim osmjehom na licu. Luke ju je zahvalno pogledao i još čvršće stisnuo sestru.
"Kada ću moći doma? Hoću van iz ove bolnice! Ne želim više biti tu." Počela je još jače jecati dok ju je Luke uzaludno pokušavao smiriti. Smilila se Kety pa je odgovorila:
"Učinit ću sve da te što prije puste kući." Rekla je Kety smireno, ali odlučno.
U tom je trenutku doktor stupio u sobu. Nasmiješio se i veselo im priopćio vjest da će Rachel već sutra moći napustiti bolnicu jer se dobro oporavlja. Isto je tako uz malo suzdržaniji smiješak rekao kako je već osam sati i kako bi bilo vrijeme da se Luke i Kety pokupe kući, iako je to rekao na nešto pristojniji način.
"Vidimo se sutra. Doći ću po tebe." Rekao je Luke Rachel i zatvorio vrata za sobom. "Hvala ti na podršci." U sljedećem se trenutku obratio Kety. "Ne znam što bih da nisi bila tamo."

Kety je sporo vozila prema zgradi. Uz tihe zvukove pjesme "Someday" grupe Nickelback, klizili su cestom. Nisu govorili. Riječi su ionako bile suvišne. Kad je parkirala auto Luke je izašao na pljusak koji je počeo još dok su bili u bolnici. Kratko su se pozdravili i potrčali svaki do svojeg ulaza.
Kety je ušla u stan sva mokra i odmah se otišla okupati. Napunila je kadu vrućom vodom i dodala malo sapunice. Svukla je odjeću i ušla u kadu. Godila joj je toplina vode nakon hladnoće jesenje većeri koja joj se uvukla u kosti. Opustila je sve mišiće i pustila misli da odlutaju. Zamislila je Lukeovo lice. Tek je sada postala svjesna da joj se sviđa. Bio je potpuno njezin tip dečka. Dobar, povučen, miran, zgodan, a još slušaju i istu muziku. Zamislila ga je pored sebe.
Odmah se prekorila zbog te zamisli. Za Boga miloga, pa on još nije završio ni srednju, a ona već radi! Ipak, nije si mogla pomoći. Stalno je razmišljala o njemu. Shvatila je da leži u kadi već skoro pola sata pa je odlučila ustati. Prisilila je mišiće na ponovnu poslušnost i izašla iz kade.

Obrisala se i obukla tamno-plavu trenjirku. Izravnala je kosu i istovremeno je osušila električnom četkom, te je svezala u rep. Pustila je vodu da isteče iz kade i izašla iz kupaonice. Uputila se prema kuhinji kako bi pristavila vodu za čaj, kad je začula kucanje na vratima.

| komentari (5) | print | # |

četvrtak, 02.10.2008.

Dio ČeTwRti. :)

Luke se bacio na klupicu i zagledao u prazno. Bio je blijeđi i od zida pred sobom. Od šoka se nije mogao ni pomaknuti niti plakati. Poželio je trčati. To ga je uvijek smirivalo. Svaki put kad bi mu se desilo nešto što bi ga razljutilo ili rastužilo, otišao bi na obližnji trkački teren i trčao po dva sata i više. Tako je bilo i onoga dana kada je prekinuo dvogodišnju vezu sa Suzan. Dugo su bili sretan par, no kad je on odbio ići s njom na praznike k njenoj baki, Suzan se smrtno uvrijedila i prekinula vezu. Lukea je to strašno pogodilo i cijeli je dan proveo na igralištu trčeći. No sada nije mogao ni to. Nije imao gdje. Samo je sjedio. Nije čak ni razmišljao.
"Luke, jesi li tu stari?" Vikao je Jack lupajući po vratima. Pošto Luke nije odgovorio, Jack je otvorio vrata i sjeo pokraj njega. "Čovječe... Profesor mi je rekao što se dogodilo. Baš mi je žao stari. Stvarno je."
"Aha." Jedva je promrmljao Luke, ne osvrčući se.
"McLain je rekao da te odvedem pred školu. Neka susjeda će te odvesti kući. Drži se, čovječe." Neprestano ga je ohrabrivao Jack, dok je pokušavao obući i sebe i njega. Ostavio je dresove da leže nasred muške svlačionice. Podigao je Lukea s klupice i doslovno ga odvukao do ulaza u školu. Luke je bio kao drogiran. Bez tuđe pomoći, nije se mogao ni pomaknuti.

Gledali su u crni Lanos koji se zaustavljao uz cestu. Kety je otvorila vrata i zagledala se u dva dečka. Jedan je na sebi imao crne izlizane hlače s mnogo džepova, crnu Nirvaninu majicu s dugim rukavima i kapuljačom, a drugi plave traperice, crnu majicu Rolling stonesa i jaknu u vojničkim nijansama.
"Luke?" Upitala je tiho.
"Da." Odgovorio je Jack kroz vojnički ovratnik i utrpao Lukea na suvozačko sjedalo. Kety ga je zahvalno pogledala preko Lukeove glave i pokrenula motor. Automobil je polako klizio pustim cestama i zaljevale su ga kapi kiše. Iz zvučnika je lagano svirala pjesma "Sailing" Rod Stewarta.
"Kety." Rekla je tiho i pružila ruku Lukeu.
"Luke." Prihvatio je ruku i tiho promumljao svoje ime.
"Drago mi je."
"A-ha." Odgovorio je odsutno.
U tom je trenutku počela pjesma "Everybody Hurts" od R.E.M.-a i Lukeu su u tišini potekle suze. Nije ih ni pokušavao zaustaviti.
"Ah, oprosti Luke. Loš izbor glazbe." Rekla je Kety i rukom krenula ugasiti radio.
"Ne. Molim te nemoj ugasiti." Odvratio je Luke gledavši kroz prozor, na što se Ketyna ruka zaustavila i vratila na upravljač. "To je bila omiljena pjesma moje mame." Nastavio je Luke. "Često smo je zajedno slušali." U tom trenutku dopustio je osječajima da ga potpuno preplave i počeo jače plakati. Kety je zaustavila auto na parkiralištu pred zgradom i zagrlila Lukea.
"Samo se ti isplači." Rekla je tihim, ali toplim glasom, neznajući ni sama šta bi drugo mogla reči. "Izbaci to iz sebe. Bit će ti bolje."
Nije odgovorio. Naslonio je glavu na njeno desno rame i tiho jecao. Nisu se obazirali na vrijeme. Luke se odmaknuo od nje i tiho rekao:
"Hvala ti."
"Nema problema. Ako bilo kad bilo što zatrebate ti ili tvoja sestra, znate gdje sam. Pa, ustvari i neznate, ali saznat ćete." Glupavo se nasmješila.
"Thanks." Rekao je i otvorio vrata.

Kety ga je otpratila do stana. Otvorila je vrata i stupili su u hodnik. Ubrzo je postalo jasno da nema nikoga osim par policajaca koji su još uvijek skupljali dokaze. Kety ga je odlučila odvesti k sebi na ručak. Zapravo, to više i nije bilo vrijeme za ručak jer je bilo pet sati, ali ni ona ni on nisu ručali. Kad su stigli u stan, odvela ga je u kuhinju i ubacila u mikrovalnu mješanu pizzu.
"Hoćeš Coca-Colu?" Pitala je Kety odlazeći prema hladnjaku.
"Hvala."
Dodala mu je Colu i izvadila pizzu iz mikrovalne pećnice. Stavila ju je na stol i uzela komad.
"Uzmi." Mirno mu je zapovijedila. Luke se slabašno nasmiješio i poslušno uzeo komad pizze u ruku. Kety je ispila posljednji gutljaj Coca-Cole i bacila limenku u koš za smeće u ormaru ispod sudopera.
"Nemogu jesti." Luke je spustio komad pizze natrag na tanjur.
"Razumijem te. Ali morat ćeš nešto pojesti." Rekla je Kety.
Luke je slabašno kimnuo i otišao u kupaonicu kako bi oprao ruke i umio se.
"Hoćeš li sa mnom do bolnice k Rachel?" Viknula je Kety iz kuhinje.
"Naravno. Je li dobro?"
"Pa... Koliko može biti..."

Dok je Luke navlačio svoje Nikeice na noge Kety je pospremala otpatke s kuhinjskog stola u koš za smeće. Sjeli su u auto i Kety je upalila motor. Iz zvučnika se sada čula pjesma "Tied Up Too Tight" grupe Hard Fi.
"Izgleda da volimo istu muziku." Rekao je Luke zbunjeno.
"Da, izgleda."
U retrovizoru je promatrala njegov odraz. Za devetnaestogodišnjaka je izgledao veoma zrelo i pametno. Posramila se činjenice da je starija od njega pet godina, a ono o zrelosti za sebe nije bila sklona govoriti.
"Idem samo provjeriti je li mi se stari pojavio doma. Pričekaš me?" Pitao je Luke otvarajući vrata od auta.
"Naravno" Brzo je odgovorila.

| komentari (7) | print | # |

nedjelja, 14.09.2008.

Dio TreĆi. :)

Luke je stajao pred semaforom čekajući da se upali zeleno svijetlo. Cijelo se jutro čudno osjećao. Bio je visok, smeđe kose, zavodničkih smeđih očiju. Pomalo je ličio na pjevača i gitarista Ketyne omiljene grupe Mando Diao,Gustafa Norena.
Već je neko vrijeme patio od migrene, a danas ga je toliko boljena glava da se čak nije mogao koncentrirati na razgovor s frendovima koji su brbljali sto na sat. Nije ni znao o čemu govore. Boja na semaforu se napokon promijenila i skupina je krenula preko zebre.
Nakon petnaest minuta hoda, koje su se Lukeu činile kao cijela vječnost, stigli su do škole. Odvukao se do svog ormarića, otvorio vrata i pogledom prešao preko njegovog sadržaja tražeći knjige iz matematike za četvrti razred gimnazije. Unutra je bilo svega. Od košarkaške lopte s potpisom Michaela Jordana koji mu se potpisao na jednoj od utakmica, preko školskih knjiga i bilježnica te knjiga iz knjižnice poput «Ledane» spisateljice Minette Walters, visokih košarkaških Nike tenisica, cd-eva Pink Floyda, Staind i Led Zeppelina, par trzalica u crnoj boji, postera s likovima iz filmova «Star Wars» i «Šesti čovjek», pa do penkala u svim plavim i crnim nijansama. Bila je gužva, ali svaka od tih stvari imala je svoje posebno mjesto.

Pronašao je knjige i odvukao se do učionice. Zastao je pred vratima i osluškivao. Nije bio siguran je li profesorica već ušla, pa je pokucao. Kad se uvjerio da je još nema, otvorio je vrata i odteturao do svoje klupe. Zavalio se u školski stolac u zadnjem redu i pustio da mu knjige popadaju po klupi.
"Luke, čovječe, si dobro?" Upitao ga je Jack. Zabrinuo ga je izraz lica najboljeg prijatelja.
"Je, ok sam. Samo me malo glava boli."
Zabio je glavu u ruke i gotovo zadrijemao. Nije čuo ni zvono, ni kada je profesorica ušla u razred. Opazio ju je tek kad ga je prozvala da dovrši zadatak na ploči. Zbunjeno je uzeo kredu u ruku i blenuo u njemu nejasne brojike. Inače je bio dobar u matematici i imao je čak vrlo dobar u trećem razredu, ali danas se jednostavno nije mogao koncentrirati. Profesorica ga je primijetivši to, poslala na mjesto. Nakon zvona ostao je sjediti u klupi.
"Jack, možeš li mi molim te donijeti knjige iz biologije?" Jedva je govorio.
"Naravno." Odvratio je Jack i izašao iz razreda.
Prošao je još jedan sat, a on je samo tupo buljio u svoju bilježnicu. Pod odmorom je otišao u kupaonicu i umio se hladnom vodom. Tako osvježen, vratio se u razred i već je mogao bolje funkcionirati.
Cijeli sat povijesti bio je dobre volje. Čak je nekim čudom pratio nastavu. Barem prvih petnaest minuta. Ostatak je sata gledao kroz prozor i ispisivao riječi pjesme High hopes na stražnju stranu bilježnice.
"Jedva čekam tjelesni!" Napisao je Jack na papir.
"I ja! E, čuo sam da danas igramo basket!" Odmah je odgovorio Luke.
"Kaj fakat?! To te ja pitam!"
"Imamo sreće da je ova naša na porodiljnom! Ona nam sigurno nebi dala da igramo. Al McLain je faca."
"Baš je. Neg', kak' ti je glava?-
"Ma ok. Došlo pa prošlo."
"Ako ti tak' veliš. Sad bude zvonilo"

Istrčali su iz razreda i pojurili u svlačionicu kroz stakleni hodnik. Luke je putem zamalo pokupio neku curu koja je zbunjeno vikala za njim dok je trčao.

Odjenuli su školske dresove za tjelesni i izašli u dvoranu. Profesor McLain već je čekao zavaljen u profesorski stolac čekajući da se učenici poslože u vrstu. "Ja sam profesor McLain." Zabrundao je žgoljavi starac i ustao. "Od danas ja mijenjam vašu profesoricu koja je, kako i sami znate, odsutna zbog trudnoće. Evo, toliko o upoznavanju, a sada na posao. Cure mogu na odbojku, a dečki nogomet ili košarka."
Luke i još pet frendova odlučili su se za košarku. Otišli su po loptu i počeli igrati na jedan koš. Lukeu je dobro išlo. Čak je zabio tri ili četiri trice. Spremao se baciti i petu kad ga je profesor pozvao u svoj kabinet.
"Luke, poziv za tebe." Rekao je napravivši čudnu grimasu. Luke je uzeo slušalicu u ruku i znatiželjno rekao.
"Halo?"
"Luke? Ovdje susjeda Black. Znaš, doselila sam prije dva tjedna u susjedni ulaz." Govorila je bezvoljno.
"Da?"
"Pa znaš, ja sam inače policajka."
"I?" Pitao je Luke sve nervoznije "Kako vam mogu pomoći?" Nije mu bila jasna svrha ovog razgovora.
"Znaš, dogodilo se nešto strašno." Progovorila je napokon. "Tvoja majka...Ona je...ona..." Glas joj je zapeo u grlu. "Poginula je danas. Pala je kroz prozor."
Luke je problijedio, a zatim se nasmijao.
"Ha, ha! Jako smiješna fora! Nemojte mi samo reči da ste me zbog te glupe zezancije zvali u školu!"
"Luke ne šalim se!" Gotovo je povikala plačući. "Zaista je poginula. Oh Luke, tako mi je žao."
"Pa... Da, i meni je žao." Rekao je Luke, predao slušalicu profesoru i otišao u svlačionicu.
"Gospođice Black, jeste li još na liniji?" Upitao je profesor.
"Da, tu sam." Jedva je odgovorila tihim glasom
"Mogu li ja ikako pomoći?"
"Pa da, možete mu reći da me, kad se spremi, pričeka ispred škole. Odvest ću ga kući."
"Nema problema."
"Hvala vam profesore...?"
"McLain."
"Hvala profesore McLain. Doviđenja."
Spustila je slušalicu i sjela na pod. Pokrila je lice rukama i nastavila plakati. Sjedila je tako i cmizdrila poput djeteta najmanje deset minuta, a zatim ustala i otišla u kupaonicu. Ponovno se umila kako bi uklonila tragove plakanja. Obrisala se ručnikom koji je mirisao po ružama, ogrnula traper jaknu, uzela ključeve od auta i spustila se dizalom u prizemlje. Sjela je u auto i odvezla se do Lukeove škole.

| komentari (5) | print | # |

četvrtak, 31.07.2008.

Dio DruGi. :)

Kety je teškom mukom ustala s auta i krenula prema stubištu. Požurila je do dizala i pritisnula gumb s brojem devet. Kad je stigla na željeni kat, vrata dizala su se otvorila i ona je stupila u uredni hodnik. Na kraju hodnika nalazila su se vrata s natpisom Mortensen. Zastala je. Vrata su bila blago otškrinuta pa nije bilo potrebe kucati, već je samo ušla. Stan je bio otprilike istog oblika kao i njen pa je brzo pronašla dnevnu sobu. Cijeli je prostor odisao jednostavnošću. Malo starog drvenog namještaja i rijetki starinski ukrasi nisu uopće upućivali da u stanu žive mladi ljudi.

Nervozno je ušla u prostoriju i zagledala se u djevojčicu koja je polusvjesna situacije sjedila u udobnom kožnom naslonjaču i zabrinutog oca koji je stajao kraj nje. Jednom rukom uhvatio je njezinu, a drugom joj je pridržavao glavu. Zainteresirano je podigao pogled kad je Kety ušla u sobu. Dvoje policajaca slikali su razbijeni prozor ne odavajući nikakve emocije.
"Nadam se da je dobro." Pomislila je Kety kad je šutke prilazila djevojčici. Okrenula se njenom ocu.
"Jeste li pozvali hitnu pomoć?" Upitala je promuklim glasom. Nije joj bilo lako glumiti staloženost, iako joj je to bila dužnost. James je blago odmahnuo glavom. "Onda ću Vas zamoliti da to učinite sada, ako nije problem." James je ponovno kimnuo, ovog puta potvrdno i u tišini otišao do telefona. Kety je kleknula kraj djevojčice i lagano je prodrmala uhvativši je za ramena. Ona je otvorila oči, ali pogled joj je bio mutan.
"Mora u bolnicu. Nije joj dobro." Rekla je pomalo rastreseno. James se vratio u sobu i sjeo u naslonjač do svoje kćeri, zabrinuto - tajanstvenog izraza lica. Izgledao je kao da o nečem duboko razmišlja.
"Stižu." Rekao je drhtavim glasom, a zatim obrisao rukavom oči kako bi prikrio trenutak slabosti zbog nenadane i užasne smrti svoje žene.

Kad su začuli sirene hitne pomoći, Kety je podigla djevojčicu, kojoj je bilo oko osam godina, i odnijela je iz zgrade. Kad ju je nosila, ona se jednom rukom čvrsto uhvatila oko njenog vrata dok je drugom lamatala po zraku. James ih je pratio u stopu. Kad su izašli iz zgrade, položila ju je na bolničko nosilo i zajedno s ocem sjela kraj nje u kombi. Tjekom vožnje, u nekoliko je navrata pokušala zapodjenuti razgovor, ali bilo joj je preteško otvoriti usta, pa su cijelim putem sjedili u tišini.

U bolnici su djevojčicu odveli u sobu i zabranili posjete dok se ne probudi, pa su Kety i James ostali sjediti u bolničkom hodniku. Cjeli je prostor imao miris po alkoholu. Nakon nekoliko minuta, pridružio im se i doktor.
"Hoće li joj biti dobro doktore?" Upitao je James zabrinuto.
"Hoće." Ohrabrujućim je tonom odgovorio doktor. "Rachel je proživjela šok, ali se dobro oporavlja i mogla bi se uskoro probuditi. Usput, moja sućut gospodine." Dodao je stisnuvši Jamesovu ruku.
"Hvala." Tupo je odgovorio. "Hoću li je moći vidjeti?"
"Da, ali tek za otprilike pola sata."
"Dobro pričekat ću." Rekao je James, na što se doktor dobroćudno nasmiješio i otišao.
"Gospodine Mortensen?" Nakon dugog vremena prozborila je Kety. "Gdje ste vi bili u vrijeme nesreće? Jeste li vidjeli ženu kako pada? Je li se poskliznula? Je li je netko gurnuo?Jeste li je vi gurnuli?" Znatiželjno ga je pogledala, prekorivši samu sebe zbog bujice pitanja koja joj je izletjela iz usta.
"Hej, usporite narednice! Zaboravit ću pitanja! Prvo, nisam je ja gurnuo! Kako bih, za ime Boga, mogao ubiti vlastitu suprugu?!" Kety je ostala u tišini slušati, klimanjem ga potičući da nastavi pričati.
"Drugo" Nastavio je James "Nisam vidio ništa od onog što se događalo u stanu jer nisam bio kod kuće.
"A gdje ste bili?" Upitala je Kety pomalo sumnjičavo.
"Otišao sam kod susjeda posuditi baterije jer nam je daljinski upravljač prestao raditi."
"U redu. Nego, imate li možda nekog člana obitelji kojem biste trebali javiti za ženinu smrt?" Kety je odlučila da je bolje ne ispitivati mogućeg krivca na ovakav način. "Poslat ćemo mu poziv u postaju" Mislila je.
"Luke." Rekao je James kao da se prisjeća nekog davno zaboravljenog poznanika.
"Molim?"

"Luke. Moj sin. Sada je u školi. Jadnik ni ne sluti kakva se tragedija maloprije desila. Možete li mu molim vas vi javiti? Ja nemam ni snage ni srca to učiniti."
"Da, naravno." Susretljivo je odgovorila Kety. "Samo mi recite gdje da ga nađem ili broj na koji mogu nazvati."
James joj je bez riječi pružio vizitku Lukeove srednje škole i otišao u Rachelinu sobu jer se doktor napokon pojavio na vratima. Kety je gledala u broj telefona i pogled joj je pao na vlastite noge. Umalo je prasnula u smijeh shvativši da i dalje nosi pidžamu. Ustala je sa stolice i izašla iz bolnice. Pozvala je taksi koji ju je odveo natrag do zgrade. Obišla je zgradu i zaključila da su policajci već odveli truplo na obdukciju. Vratila se do ulaza i zakoračila u stubište. Ušla je u dizalo, pogledala se u zrcalu i počela smijati. Buljila je u neuredno razbarušenu kosu.
"Nije ni čudno što se Rachel onesvijestila pored mene ovakve!" rekla je ironično se nasmijavši. Dizalo se zaustavilo na petom katu i ona je otišla do svog stana. Otvotila je vrata i zakoračila u vodu.

Po cijelom hodniku i kupaonici bilo je prst vode. Odmah joj je bilo jasno koliko je sati. Otrčala je u kupaonu i zatvorila vodu koja je tekla iz slavine na kadi.
"Sranje!" Povikala je ljutito, skinula vesticu i povukla čep koji je onemogućavao vodi da otiče. Kada se začas ispraznila pa je uzela krpu, stavila je na metlu i pomoću toga počela tjerati vodu prema otvoru na podu, pritom psovajući na svim jezicima. Nakon pola sata kupaonica i hodnik bili su potpuno suhi, a ona potpuno mokra.
"Sva sreća što u hodniku nije parket nego pločice." Rekla je sama sebi stojeći ponovo na suhom tlu. Otišla je u sobu i iz ormara izvukla izlizane plave traper hlače i crnu usku majicu kratkih rukava sa slikom članova grupe The Hives. Navukla je novu odjeću na sebe i vratila se u kupaonicu. Ponovo se umila i počešljala kovrčavu kosu. Pomoću tanke crne gumice koju uvijek nosi za sreću, složila je visoki konjski rep i nanijela malo pudera na lice. Nikad nije nosila mnogo šminke. Mrzila je žene koje izgledaju kao porculanske lutkice, a opet, nije željela izgledati ni kao matuzalem koji je upravo pobjegao iz Drugog svjetskog rata.

Relativno zadovoljna svojim izgledom, otišla je u kuhinju i uzela telefon u ruke. Utipkala je broj škole i čekala.

| komentari (6) | print | # |

srijeda, 30.07.2008.

Dio pRwi. :)

Kety je otvorila prozor i zijevnula. Pogledom je pratila ptice koje su letjele iznad glavnog parka pod njenim prozorom. Uživala je u svježini gradskog smoga i puštala da joj se smeđe kovrče previjaju na jutarnjem povjetarcu. Vrijeme je bilo prohladno i u potpunosti se uklapalo u sredinu rujna. Ispružila je dlan kako bi osjetila prve kapi kiše. Zadrhtala je i spustila pogled. Na sebi je imala samo bijelu pidžamu kratkih rukava. Ne mičući pogled s velike fontane u sredini parka, rukom je sa stolice dohvatila maslinasto zelenu vesticu i ogrnula se njome. Nije željela prekinuti ugodan osjećaj smirenosti i sigurnosti koje joj je pružao novi stan. U dva tjedna, otkako živi u njemu, nije uspjela otkriti sve njegove čari. Osjetila je snažnu potrebu da popije nešto što će je barem malo ugrijati. Odmaknula se od prozora i otišla u malu kuhinju. Uključila je zeleni aparat za kavu i odvukla se do kupaonice ponovo zijevajući iako ju je svježi zrak razbudio. Voljela je tu prostoriju. Smirivala ju je nježna nijansa plave boje na njenim zidovima. Umila se hladnom vodom, oprala zube i zagledala u odraz u ogledalu. Gledala je u velike sivo-plave oči, tanke usnice i maleni nosić. Naizgled jednostavno lice skrivalo je mnoge misli i muke koje su se nakupljale u njenoj glavi kao zamršena klupka vune. Otvorila je vodu u kadi kako bi se okupala.

Iz kuhinje se začulo ključanje vode, pa je požurila iz kupaonice. Ugasila je aparat, natočila kavu u šalicu i dodala malo šećera. Vratila se prozoru u spavaćoj sobi njenog malog stana i sjela na dasku. Uz zvuk kiše, zaneseno je ispijala gutljaje tople tekućine. Iz zvučnika upaljenog televizora začuli su se zvukovi pjesme "How Soon Is Now" koji su najavljivali početak jedne od njenih omiljenih serija "Charmed" (Čarobnice). Baš kad se okretala kako bi vidjela prvu scenu u kojoj je Phoebe zabrinuto utrčala u kuhinju vičući: "Prue moraš ovo vidjeti", začula je lomljenje stakla u daljini i prodoran vrisak.

Skamenjena od straha nije bila načisto je li zvuk došao iz televizora ili je bio stvaran. Munjevitom brzinom, okrenula se prema prozoru i zapanjeno gledala ženu koja je padala s devetog kata smještenog samo četiri kata iznad nje, ali jedno stubište u desno. Kety je na ženinom licu zapazila prestravljenu grimasu.

Bez razmišljanja je izjurila iz stana i dizalom se spustila u prizemlje. Dok je trčala oko zgrade do mjesta gdje je žena pala, pred očima joj je blistala sawršeno jasna slika njenog prestravljenog lica. Dotrčala je do skupine uplašenih i uznemirenih ljudi koji su okruživali tijelo i probila se kroz gužvu kako bi ga vidjela. To joj i nije bila posebno pametna ideja jer joj se od gadnog prizora okrenuo želudac. Ruke i noge bile su neprirodno zakrivljene pod tijelom, leđa i trup bili su potpuno smrskani, a cijela je žena izgledala kao da ju je pregazio valjak za ravnanje asfalta.
"Mili Bože." Bilo je sve što je mogla izustiti.
Ljudi su se naguravali sve bliže zdrobljenom truplu i kako je shvatila da joj ponestaje prostora, zgrabila je svoju iskaznicu iz džepa veste i pokazujući je ljudima povikala:
"Policija! Molim vas odmaknite se!"
Ljudi su je zbunjeno poslušali, s izrazima lica kao da je izvadila sačmaricu, a ne komad željeza omotan kožom. Kleknula je kraj trupla i provjerila ima li ikakvih znakova života, a zatim je promotrila ono što je ostalo od lica. Shvatila je da se radi o mladoj gospođi Mortensen. S gađenjem, ali i žaljenjem, nastavila je proučavati truplo.
"Jadna žena." Začula je samu sebe kako govori. "Bolje da za ovu smrt postoji valjani razlog." Govorila je više sebi u bradu nego ljudima. U tom trenutku začule su se sirene, a Kety je zahvalno pogledala jednu od susjeda koja je upravo gasila mobitel nakon što je razgovarala s dežurnim policajcem. Sva sreća što je policijska postaja bila blizu.

Kad su policajci radili svoj posao, slikajući tijelo i obilježavajući ga kredama, Kety se maknula iz gužve i sjela na policijski auto da dođe do zraka i da posloži događaje u glavi. Uživala je u kapima kiše koje su joj se slijevale niz lice.

"Narednice Black!" Povikao je inspektor McLouglin. "Narednice," Nastavio je sav zajapuren od žurbe, nakon što ga je ona pogledala. "Trebali biste otići do stana da se pobrinete za svjedoke i pokušate doznati osnovne informacije o padu gospođe. Naši ljudi već rade na utvrđivanju uzroka pada, ali iz trupla ne mogu mnogo doznati pa će nam trebati nalog za pretres. Usput, kako je prošao razgovor u vezi povišica sa našim dragim šefom?"
"Zalupio mi je vrata pred nosom, eto kako." Sarkastično se nasmijala. "I da, sad ću otići gore, samo da se malo priberem." Dodala je tiho. Zagledala se u zamišljeno McLouglinovo lice. "Bojim se da ovaj put neću biti od prevelike koristi. Nisam vidjela ništa što bi nam moglo pomoći."
"Ništa vi ne brinite. Imamo jako dobar tim. Izvuči će informacije i iz najmanje očekivanih mjesta. Molim vas samo da požurite gore u stan." Kad je to izgovorio, okrenuo se i otišao prema skupini policajaca koji su razgovarali o nemilom događaju.